Filipini

otočna država u jugoistočnoj Aziji, između Tajvana na sjeveru i Indonezije na jugu. Leži u zapadnome dijelu Tihog oceana, između Filipinskoga mora na istoku, Južnokineskoga na zapadu, Suluskoga na jugozapadu i Celebeškoga na jugu; pruža se od sjevera prema jugu u duljini od 1850 km, obuhvaća 300 000 km².

Filipini se sastoje od 7107 otoka i otočića, od kojih je oko 880 naseljeno. Najveći su otoci Luzon (104 688 km²) na sjeveru i Mindanao (94 630 km²) na jugu; između njih nalazi se mnoštvo otoka skupine Visayas (Samar; 13 080 km², Negros; 12 705 km², zatim Panay, Leyte, Cebu, Bohol), otok Palawan (11 785 km²), Mindoro (9735 km²) i dr. Na sjeveru su manje otočne skupine Babuyan (oko 600 km²) i Batan (209 km²), a na jugu otočje Sulu. Otoci su brdoviti, vulkanskoga postanka, osim otočja Sulu koje je uglavnom koraljno. Nizine su ograničene na uzak prostor duž obale otoka ili uz riječna ušća; iznimku čine prostrana ravnica između Lingayenskoga i Manilskoga zaljeva (populacijsko središte Filipina) i dolina rijeke Cagayan na Luzonu. Filipini su dio ››cirkumpacifičkoga vatrenoga kruga‹‹, smješteni su na mjestu podvlačenja Filipinske tektonske ploče pod Euroazijsku, posljedica čega je tektonska nestabilnost koja se očituje u vrlo jakoj vulkanskoj i seizmičkoj aktivnosti; aktivni se vulkani nalaze u gusto naseljenim područjima otoka Luzona: Mayon (posljednja erupcija 2013), Pinatubo (1991), Taal (1977). Koraljne tvorevine u unutrašnjosti Luzona svjedoče o orogenezi u novije geološko doba. Najviši su isponi vulkani Apo (2954 m, najviši vrh države) na otoku Mindanau i Pulog (2922 m) na otoku Luzonu. Ishodište čestih potresa na Filipinima nalazi se i u dubokomorskom tektonskom jarku (→ filipinska brazda) koji se pruža ispred istočne obale otočja.