TALIJANSKI JUG SJEVERNJAČKOG UREĐENJA, RAJ ZA SVAKO NEPCE

Putovanje s obitelji u Apuliju i Basilicatu, blog.

Nakon što obiđete dobro čuvanu talijansku Umbriju teško je pronaći dostojnu adekvatnu  sljedbenicu a kad ste ljubitelj Italije poput mene koja sam obišla većinu zemlje odabir je bio nekako logičan – za proljetne praznike putujemo u Apuliju.  

Kako na put vodimo dvoje djece od kojih manje ima tek nepune dvije godine u startu odustajemo od opcija cestovnog, zračnog i željezničkog prometa te  kupujemo avio karte. Letimo iz Trsta za Bari te po slijetanju rentamo automobil koji nam je neophodan za obilaženje regije.

Postoje autobusne linije koje povezuju veće gradove  no s obzirom na zivopisan krajolik i brojna „must photo“ mjesta na koja nailazite vozeći se ovim krajem bilo bi šteta ne stati na trenutak.

Regija Apulija, smještena na samoj peti talijanske čizme te ima izlaz na dva mora: Jadransko na sjeveroistoku i Jonsko na jugoistoku. Na 20 tak tisuća kvadratnih km u Apulii živi oko 4 milijuna stanovnika od čega skoro 350 000 u Bariju, glavnom gradu regije. 

Kako često unaprijed kreiramo doživljaj nekog grada na temelju predrasuda tako sam i ja Bari zamišljala kao lučki grad bez duše. Stvarnost je naravno posve drugačija.  Čim zakročite u povijesnu jezgru grada osjećate onaj dobro poznati mediteranski duh šetajući krivudavim uličicama. Za razliku od Napulja Bari je puno čišći, temperament lokalnog stanovništva puno mirniji. Povremeno će proći pokoja vespa pored vas ili ćete svjedočiti dovikivanju susjeda iz svojh dvorišta no ništa od toga nije usporedivo  s kaosom napuljske obale. Odvojili smo vrijeme za posjetu katedrale sv Nikole koji je ujedno zaštitnik grada, obišli uličice u blizini gdje možete naći gospođe koje izrađuju orginalnu hand made  tjesteninu  zvanu orecchiette na ulicama te ju nude za prodaju. Doživljaj za pamćenje.  Na kraju razgleda zasluženi aperol i popodnevna kavica na piazzi Mercantile.

Alberobella - trulli

Sad smo se već zaželjeli morskih scenarija pa smo krenuli put obale i taman u vrijeme ručka stali u ribarskom mjestašcu Monopoli koje vrvi restoranima/tratoriama u kojima možete za vrlo malo novaca pojesti svježe ulovljenu ribu od strane lokanih ribara. Tako za 10 ak eura možete pojesti škampe na žaru, popiti čašu vina za 3-5 eura , a gelato za cca 2-3- eura. Cijene su doista pristupačne, hrana svježa a lokalno stanovništvo gostoljubivo. Nas je Monopoli osvojio te nam je za kraj lokalni ulični svirač odsvirao pjesmu :-)

Nakon šetnje predivnom mjestašem kojim dominiraju katedrala-tvrđava sv. Stjepana iz 11. st. te tvrđava Karla V iz 16. st. stali  smo na gelato te nastavili do puno razvikanijeg i opjevanijeg Polignana al Mare.

Poligano al Mare

Poligano al Mare, rodno mjesto Domenica Modugna, svjetski poznatog talijanskog kantautora, poznatog po hitu Nel blu dipinto di blu(Volare) šarmantno je mjestašce u koje ulazite prolaskom kroz Porta Vecchia te ćete se vjerovatno izgubiti nekoliko puta krivudavim uličicama povijesnog centra. Svakako treba posjetiti 3 terase/vidikovca smještene  na visokim liticama gdje vas  pogled ostavlja bez daha. Prije odlaska na poznatu plažu popili smo kavicu na trgu Vittorio Emanuelle. S obzirom da smo mi mjesto posjetili u travnju plaža je bila prazna no ukoliko bi došli u ljetnim mjesecima prizor bi dio posve drugačiji s obzirom da svaki posjetitelj postavi svoj ručnik te zapliva u ovim predivnim plavim nijansama.

U jednoj od pećina gigantskih litica smješten je i poznati restoran Grotta Palazzese kojeg smo ovaj puta propustili.

Za sve koji žele jedinstven  gastronomski  doživljaj u ambijentu koji se pamti predlažem da počete štediti kako bi si priušutili iskustvo za pamćenje.  Više o cijenama, rezervacijama  možete pronaći na https://www.grottapalazzese.it/en/
Treći smo dan odlučili posjetiti susjednu regiju Basilicatu. Na cca sat i pol vožnje od Alberobellla smjestila se Matera koja me osvojila na prvi pogled.  Možda je razlog što nisam imala prevelika očekivanja iako je već tada bilo najavljeno da će Matera 2019. godine nositi je prestižnu titulu europske prijestolnice kulture.

Matera

Matera je 1993. godine upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske kulturne baštine u Europi. Ono što ovaj grad čini posebnim su  gradske četvrti koje čine nastambe u pećinama izdubljenim u stijenama. Te su četvrti poznate pod nazivom Sassi di Matera što u prijevodu znači “Kamen Matere” i smatra se najstarijim naseljem u Italiji. Vožnja unutar grada nije moguća, osim po Glavnoj ulici koja odvaja Sasso Barisaano, bogatiji dio ili Gornji grad i siromašniji dio ili Donji grad tako sa smo mi Sassi propješačili uzduž i poprijeko. Šokirala me činjenica da su ljudi u tim pećinama živjeli do drugog svjetskog rata bez struje i vode. Tada je stanovništvo iseljeno, pećine su obnovljene te danas većinom služe kao turistički objekti. U pojedinim pećinama ljudi još žive ili ih koriste kao mi naše konobe pa je nas jedan lokalac jubazno pozvao da razgledamo špilju koju oni danas koriste upravo za okupljanja i zabave.
Šetajući gradom ne ispuštate kameru iz ruku jer je jednostavno na svakom koraku tisuću kadrova koje želite ovjekovječiti…  Nije ni čudo da je  matera odabrana kao kulisa za snimanje brojnih filmova filmova kao što su Ben Hur, Kralj David, Pasija, te Wonder Woman.

OSTRUNI I LECCE

Četvrti dan  je na redu jug te obilazimo Ostuni i  Lecce. Inicijalno smo željeli vidjeti i Otranto i njegove pješćane plaže no s obzirom na djecu čije strpljenje ipak ima ograničen rok trajanja ovaj ga puta izbacujemo.
Krećemo s nešto udaljenijim Lecce koji je vikendom ujutro još uspavan pa bez gužve obilazimo barokni centar grada čija me arhitekktura podsjetila na Cataniju te antički dio s očuvanim djelovima rimskog amfiteatra. Za Lecce kažu da je jedan od najpodcjenjenjih gradova Italije i svakako se slažem s tim. Osim impozantne arhitekture grad karakteriziraju šarmantni trgići  s predivnim kafićima, slastičarne, restoraničići, shopping ulice, parkovi… i lokalci koji žive punim plućima. Kako su se dućani počeli otvarati oko 11, 12 tako je krenula i navala ljudi te je grad u doba ručka bio krcat no mi smo ručak ipak odlučili ostaviti za Otranto gdje smo stigli već u granično vrijeme s obzirom na talijanske običaje gdje restorani za ručak rade od 12-14, evtl 15.  Tako smo za današnji dan uspjeli dobiti pizzu. Jer ipak, putovati Itaijom a ne pojesti pizzu bar jednom bio bi grijeh

Otranto

Otranto ili kako ga zovu „bijeli grad“ ili „talijanski Santorini“ smješten na brdašcu  grad je  snježno-bijelih kućica, ukrašenih raznobojnim cvijećem te šareno obojanim prozorima i vratima. Kućice su uglavnom jednokatnice ili dvokatnice, a iznad svega strši gotička katedrala te građevine uokolo glavnog trga. Ljudi žive opušteno, nekako u sinergiji s brojnim turistima koji ih svakodnevno posjećuju.

I tako je prebrzo došlo vrijeme za povratak…. Puno je još mjesta koje nismo stigli obići.  Moja želja za zadnji dan prije leta je bio Caste del Monte no moramo nešto ostaviti za sljedeći put pa je dogovorno odrađen još jedan odlazak u Bari gdje smo prošetali Lungomare, uvjerili se kako su plaže prekrasne te obavili kupovinu suvenira koji su pretežno bili jestivi. Još pokoja autentična burrata za put, boca primitiva kako bi ovaj osjećaj trajao još bar koji dan.
Bio je to prvi no zasigurno ne i posljednji posjet Apuliji jer kad se osjeti ovakva ljubav njoj se vraćate!

Napisala: Tanja Bulić Jurić