LOST IN TRANSLATION

Zanimljivosti o Japanu koje vjerujem niste znali iz pera naših prijatelja. Putovanje u Japan. Blog

Naša prijateljica i naša putnica Vesna Jarnjak koja je prije 4 godine odselila u daleki Japan, sa nama je podijelila svoja iskustva:

“Final call for boarding! Final call for boarding! All passengers traveling to Tokyo on flight number LH714 please board the aircraft on gate 34. This is the final call, have your boarding passes and passports ready for boarding!” 

I tako je moje preseljenje u Japan započelo... 

Jeste li ikad promijenili mjesto stanovanja? Ako ste imali priliku promijeniti grad u kojem živite za neki drugi, vjerojatno ste uočili da nakon nekog vremena prestanete primjećivati stvari koje su vam bile čudne na početku. 

Japan je za nas oduvijek bio dalek, tajanstven, neobičan. Ali, nakon četiri godine provedene u Japanu sve „neobično“ smo zamijenili s „normalno“ i u potpunosti smo se naviknuli na svakodnevni život. Ah dobro, ne baš sve „neobično“! 

Na to me je podsjetio i poznati film „Izgubljeni u prijevodu“ koji sam ponovno pogledala ovo ljeto. Prvi puta sam ga pogledala prije 15 godina, ali tek sada mogu reći da sam ga u potpunosti shvatila i doživjela na pravi način. Glavni glumci filma su poznate holivudske zvijezde Bill Murray i Scarlett Johansson koji su preplavljeni šokom kulturološke i jezične barijere - različitom hranom,  običajima i manirima Japanaca, humorom i drugačijim pojmom ljepote i zabave. Iako je film snimljen prije 15 godina i danas vrlo autentično prikazuje lokacije grada Tokya gdje je sniman, bliješteće ogromne elektroničke reklame, shabu-shabu jelo koje sam kuhaš u restoranu, kako izgleda japansko vjenčanje, kako je izražajan japanski jezik, a kada ti prevedu što su rekli dobiješ samo šturi debelo osakaćeni prijevod onoga što su rekli, kako japanci ne mogu pravilno razlikovati slova „R“ i „L“, kako izgleda japanski vid zabave uz karaoke, kako japanski taksisti nose bijele rukavice i kako su u taksiju nasloni za glavu ukrašeni „miljetićima“, kako izgledaju putovanja vlakom, veličanstveni prizori grada, okolice i planine Fuji koje oduzimaju dah,… Sve što je glavnim likovima u filmu bilo čudno, nama je sada normalno. Ako ne „normalno“, prihvatili smo to pod „normalno u Japanu“.

Iz tog razloga želimo podijeliti sve te unikatne posebnosti života u Japanu. 

JAPANSKE TREŠNJE (SAKURA)

Ulice nemaju ime

Kada se samo sjetimo prvih pokušaja snalaženja po Tokyu! Jedna od prvih misli koja nam je prošla kroz glavu kada smo došli u Tokyo je da sada definitivno znamo o kojem gradu irska grupa U2 pjeva u pjesmi eng. „Where the streets have no name“ (Tamo gdje ulice nemaju ime). To mora biti Tokyo!? Ili bilo koji gradu u Japanu! U Japanu nikada nećete vidjeti natpis koji će reći u kojoj ste ulici. Da imamo još tri života ne bi ovo razumjeli. Zašto ne stave nazive ulica i brojeve objekata? Lako za nas što ne možemo naći neku adresu (mislim nije „lako“), ali pitanje je kako uopće funkcionira poštanski sustav? Sustav koji koriste je vrlo kompleksan. Na adresi se prvo piše županija, onda grad, onda dio grada i onda broj (koji naravno nije nigdje istaknut niti na jednom objektu).  Ono što je dodatno zbunjujuće je to što te kuće nisu lokacijski logično povezane kao kod nas, npr. ovo je ulica, s jedne strane su neparni brojevi, s druge strane su parni brojevi, poslagani rastućim redoslijedom. Ovdje su svi objekti povezani kronološki. To znači da su kućni brojevi dodjeljivani redom kako su građeni objekti. Možete li zamisliti što to znači jednom strancu? Po kojoj osnovi stranac može znati i zaključiti kronološku gradnju objekata u pojedinom gradu? Kada nekome objašnjavate određenu odredišnu lokaciju morate dati smjernice lokacije koju objašnjavate, npr. želim ići tamo, a to se nalazi pored te i te stanice ili blizu te i te poznate zgrade. Inače koristite pametne telefone, koji vas navigacijom po mapi vode do željene lokacije.

HACHIKO PAS NA SHIBUYA STANICI U TOKYU                       TOKYO

Srkanje je dobro

Od tolikog napora uloženog za snalaženje po gradu čovjek ogladni! Japanci uglavnom jedu u restoranima. Tako da restorana ima doslovno na svakom koraku. Bilo velikih restorana, bilo malih restorančića u koje jedva stane 6-8 ljudi. Nemojte se iznenaditi ako vas, u tradicionalnim japanskim restoranima, posjednu na pod za niski stol. Formalni način sjedenja na podu je klečeći. Većina zapadnjaka nije naviknuta sjediti na podu duže vrijeme, te im taj položaj postane vrlo neudoban nakon nekoliko minuta. U neformalnim situacijama muški obično sjede „po turski“, a žene sa savinutim nogama postavljenim na jednu stranu.  I dok ste se dobrano oznojili pokušavajući pronaći podnošljiv položaj za sjedenje, i još više se oznojili pokušavajući se sporazumiti s konobarom koje ćete jelo naručiti, početi ćete zamjećivati čudne zvukove sa susjednih stolova. To je srkanje! Dok se u mnogim kulturama smatra da je srkanje znak nekulturnog ponašanja za stolom, u Japanu je srkanje znak da uživate u posluženom obroku. Da, u Japanu se juha srče! Rezanci se srču! Muškarci i žene srču. Što glasnije, to bolje. Nije li to čudno? U Japanu ne. U Japanu na taj način zapravo iskazujete koliko je hrana koju jedete ukusna. Domaćica ili kuhar se osjeća jako polaskan ako puno srčete.  
Japanska hrana je izvanredno zdrava, ukusna i raznovrsna (aranžmani su posebna priča). Sushi i sashimi su stvarno najpoznatiji. Slijedi ramen, juha sa mesom, domaćim rezancima, povrćem i sušenim algama, i kuhanim jajima. Nakon toga yakitori (to su pileći ražnjići preliveni azijskim preljevima),  tempura (prženo povrće), kare raisu (riža s japanskim curryem), okonomiyaki (japanska verzija palačinke miješana s mladim lukom, povrćem, lignjama, sirom..), shabu-shabu (juha koju sam pripremaš u restoranu a sastoji se od Shabu-shabu mesa, povrća i gljiva), miso juha (od fermentirane soje, obično s tofuom, vlascem ili školjkama), …

Ne nosi cipele unutar kuće

Baš kao što je uobičajeno da u tradicionalnim japanskim restoranima sjedite na podu, također je uobičajeno da vas na ulazu u tradicionalni japanski restoran zamole da skinete svoje cipele. Mislim, svi smo svjesni da je higijenski da se cipele u kojima ste došli izvana, skinu u hodniku, prije ulaženja u boravišni dio stana. Ali u Japanu je to obavezno, bez iznimke. U svakoj japanskoj kući, pa tako i u japanskim tradicionalnim restoranima. Oni jednostavno ni pod koju cijenu ne žele da se prašina i prljavština izvana unose u unutarnji prostor. Kod nas je tendencija da obično gostima ljubazno kažete:“ Ma, ne morate se skidati!“ Na svakom ulazu u kuću u Japanu postoji podignuti pod, poput stepenice od 15 cm, koji indicira da je to granica do koje možete ići s cipelama, a nakon toga morati skinuti cipele. Također postoji etiketa slaganja skinutih cipela u hodniku. Apsolutno sve skinute cipele su „parkirane“ tako da vrh cipele pokazuje smjer prema vratima. Isto tako, prodavači u dućanu će vas zatražiti da skinete cipele prilikom ulaska u garderobu ukoliko želite isprobati neku robu u dućanu. Nakon što ste isprobali robu u garderobi, prilikom izlaska iz garderobe uočiti ćete svoje cipele okrenute u smjeru izlaza, dakle obrnuto od onoga kako ste ih skinuli prije nego li ste ušli u garderobu. Zgodno, zar ne? To je očigledno etiketa „parkiranja“ cipela, tako da ako to zaboravite napraviti sami, zasigurno će to netko od domaćina ili prodavača u dućanu to napraviti za vas. Kada ste gost u japanskoj kući, onda će vam domaćin ponuditi papuče, ali opet znajte da i njih trebate skinuti ukoliko u kući prelazite preko „tatami“ podova. Tatami podovi su vrlo prepoznatljivi tipovi japanskih podova, a izgledaju kao neka vrsta slamnatih tepisona. To ćete vrlo lako uočiti u svim filmovima gdje se prikazuje neka japanska kuća, samuraji, nindže i slično. Tatami podovi su obično uzdignuti oko 2-5 cm, a ne kao ona stepenica na početku ovog odlomka. 

„High-Tech“ WC-i

Tužna realnost u Hrvatskoj, ali i šire u Europi, je ta da je ponekad teško naći javne WC-e, ili u nekim slučajevima morate prvo nešto kupiti u dućanu ili restoranu gdje želite koristiti WC da biste mogli koristiti WC. A i čistoća je ponekad vrlo upitna, tako da pokušavate odvagnuti da li ćete ipak koristiti WC ili ne.
Jedna jako dobra stvar u Japanu je da ima puno javnih WC-a. Nalaze se svagdje i vrlo su čisti, i možete slobodno koristiti WC-e u restoranima i dućanima bez da ste obavezni koristiti usluge restorana ili dućana. Jedini „problem“ je što svaki WC ima kontrolnu ploču kao iz neke svemirske letjelice, i naravno sva objašnjenja gumbi su napisana na japanskom. WC-i uglavnom imaju ugrađene funkcije samočišćenja nakon uporabe, grijanja sjedalice, dodatnu muziku i podešavanje glasnoće muzike za osiguravanje privatnosti, funkciju bidea… Mislim da ste shvatili: luda količina gumbi i funkcija. Nekako imamo osjećaj da su Japanci s time stvarno opterećeni. A moje je jedino opterećenje ulaskom u taj WC, da li ću znati pogoditi gumb za puštanje vode ili ću se usput i otuširati!? Većina WC-a ima čak i unutar WC kabine posebnu sjedalicu za male bebe. Mislim da svakoj mami, koja s bebom u kolicima, treba koristiti javni WC kroz glavu prolaze iste stvari. Prva je, da li da uopće koristi WC ukoliko u WC ne može ugurati kolica (a uglavnom ne može), druga je da li da bebu ostavi samu ispred WC-a za to vrijeme, ili da bebu izvadi van iz kolica i ponese sa sobom u WC. Ne zna se koja je opcija gora. U Japanu, bebu stavite u sjedalicu za bebe unutar samog WC-a i imate ju cijelo vrijeme na oku.

Izrazi poštovanja

Japanci su ugodni ljudi. Njihova kultura im  je vrlo dragocjena i ako ne znate njihov način ponašanja možete se dovesti u situaciju gdje ćete ih moći čak i nehotimice uvrijediti. Kupite li u Japanu bilo kakvu stvar (makar samo neku sitnicu), u bilo kojoj trgovini, prodavač će Vam uz nekoliko naklona reći uvijek isto: „Dobrodošli.“ - naklon. „Primam od Vas X yena. Da li je to točno?“- pred vama će prebrojiti novce i nakloniti se. „Uzvraćam Vam Y yena. Hvala Vam lijepa.“ - naklon. Japanci primaju i daju novce uvijek sa dvije ruke uz naklon, pokazujući respekt prema onome s kojim posluju, uvijek podare osmijeh i vedro lice. Neraspoloženje, neispavanost, stres,  brige, „premalo sam plaćen za ovo što radim“, „zapravo ne volim ovaj posao“, „danas nije moj dan“, „posvađao sam se danas s ...“ i tako dalje, i tako bliže - to nikad nećete pročitati na licima ijednog prodavača.

Zapravo pozdravljanje uz klanjanje pokazuje pristojnost. Malu djecu već od malih nogu uče kako se pozdravlja i naglašava se kako je klanjanje osobi znak poštovanja i osobne kulture. Ako pozdravljate nadređenu osobu i starije ili goste, naklanjate se do 70° stupnjeva, dok svog prijatelja ili poznanika pozdravljate sa naklonom od 30° stupnjeva. Nije neobično vrlo često u gradu vidjeti da se poslovni partneri nakon ručka ili sastanka rastaju nasred ceste s dubokim naklonom. I to nekoliko njih za redom dok se udaljavaju. Stisak ruke ili tapšanje po ramenu je neukusno, a pozdrav s poljupcem u obraz se smatra uvredljivim. Općenito govoreći, Japanci će se klanjati u situacijama kao što su pozdraviti i odzdraviti nekoga, prije početka ili nakon završetka nastave, sastanka ili ceremonije, zahvaljujući nekome, ispričavajući se nekome ili pitajući nekoga za uslugu.

Osmijeh i temeljna ljudska i profesionalna pristojnost, to je najbolja lekcija o Japanu koja se može dobiti od Japanaca. I tu sad više ne mislimo samo na dućane i trgovce, nego i na obične građane. Japanci su, barem prema van, gotovo uvijek nasmiješeni i dobre volje. Neobično su pristojni, uvijek će vas pozdraviti,  često s naklonom. Potencijalno konfliktne situacije rješavaju u miru, ponekad i na vlastitu štetu, povlačeći se. Ako ste u vlaku ugledali slobodno mjesto i u isto vrijeme krenuli prema njemu kao i Japanac, Japanac će se uvijek tog trena prvi povući i odustati od zauzimanja tog mjesta.
O poštenju da i ne govorimo. Možete ostaviti bicikl (ili bilo što drugo) na ogradi pored stanice metroa, nezaključan, cijeli dan, i kada se navečer vratite - bicikl tamo stoji. Možete i na biciklu ostaviti 100 € i naći ćete ih kad se vratite. 

Japanski jezik

A tek je tako poseban, ne pripada nijednoj postojećoj grupi jezika, i za strance nedokučiv i nenaučiv (bar za nas). Kad smo došli znali smo, samo dvije riječi: „konnichiwa“ (dobar dan) i „sayonara“ (doviđenja). Ubrzo po dolasku naučili smo da nitko u Japanu ne koristi „sayonara“. Onda smo naučili još jednu riječ koja se pokazala izuzetno korisnom: „wakarimasen“ (ne razumijem). To je još dosta dugo vremena predstavljalo bazu za naše prve konverzacije s domaćinima: ‘Konnichiwa ! What ?! Hmmm... Wakarimasen... „Ja matta“(doviđenja) !’
Japanski jezik ne sliči nijednom drugom postojećem jeziku. Postoje neke teorije srodnosti s drugim azijskim jezicima, ali nijedna od njih nije znanstveno dokazana. Kao i japanski arhipelag, tako i japanski jezik stoji pomalo usamljen i morima odvojen od ostalih civilizacija. Japanski jezik razlikuje 4 vrste pisma: Hiragana, Katakana, Kanji i Romaji. Ovo zadnje je latinično pismo (japanske riječi napisane na latinici) i ujedno jedino što nama zapadnjacima bude „razumljivo“ u cijeloj toj zbrci. Prva tri pisma koriste se, naime, paralelno u riječima i rečenicama. Tako ako naučite jedno pismo to vam ništa ne pomaže. Hiragana i Katakana izvorno su japansko pismo, a Kanji predstavlja nimalo skromnu zbirku od nekoliko tisuća porijeklom kineskih karaktera. Japanski i kineski međusobno nemaju nikakvih daljnjih sličnosti. Isti znak u japanskom se izgovara i čita posve drukčije nego u kineskom. Ali ako si Japanci i Kinezi pišu međusobno onda se mogu razumjeti. Struktura kineskih znakova varira od prilično jednostavnih do užasno kompliciranih. Svaki znak ima vise varijanti izgovora i čitanja. Zbog toga učenje čitanja i pisanja predstavlja ozbiljan zadatak čak i za Japance. Još nismo počeli za ozbiljno učiti pisati niti jedno pismo. Pravi su izazov ti znakovi.

SAKE - rižino vino napravljeno od fermentirane riže 

Korištenje engleskog jezika u Japanu

Gorka istina je da Japanci slabo koriste engleski jezik. Ali za snalaženje po Japanu to i nije tako nepremostivi problem jer u željezničkim i metro stanicama postoje natpisi na engleskom jeziku, u restoranima na menijima postoje fotografije jela ili plastične kopije jela u prozoru restorana, tako da samo pokažete ono što želite.
Jedna urnebesno simpatična činjenica za one rijetke Japance koji znaju engleski je da ne znaju razliku između „R“ i „L“. Nije da uvijek kažu „L“ umjesto „R“, nego uvijek kažu i „R“ umjesto „L“. Ne razumijemo kako to uvijek uspiju. Odnosno vrlo rijetko uspiju reći točno. Čak i u riječi koja u sebi sadrži „R“ i „L“ UVIJEK će reći obrnuto. Kako im to uspijeva? U svojem jeziku najnormalnije imaju i „R“ i „L“. Mislili smo da se zafrkavaju isprva. Npr. hotel im je „hoter“, three im je „tli“, frozen je „flozen“, blue line je “bru“ line, plate je „prejt“, railway je „leirvej“, real je „lir“, …Uglavnom ne mogu izgovoriti razliku između „R“ i „L“- njima je to apsolutno isto.

Japanski parkovi

Japanski parkovi i okućnice su stvarno vrijedni divljenja. Japanska jednostavnost. Tako savršeni. Bambusovo drveće koje raste tik uz palmu - za nas kontinentalce, čista egzotika! Još u ljetno vrijeme cijelo vrijeme popraćeno zvučnom kulisom japanskih zrikavaca. Japanska cikada neobičan je i zanimljiv i prilično krupan kukac, i na sreću posve bezopasan kukac. Cijelog ljeta pruža zaglušujuću zvučnu kulisu svojim šištanjem, ciktanjem, zrikanjem. A zvuk je tako konstantan i prodoran da prolazi i kroz zidove, a čuje se na svakom mjestu i u svako doba dana i noći.

Ono što nikako ne ide u taj idiličan izgled prirode, parkova i okućnica je mnogo žica na električnim vodovima iznad svih cesta. Šuma žica. Dokle god pogled seže na sve strane šire se žice, i tvore golemu paukovu mrežu razapetu nad gradom. Grad kao ogroman kavez. Od žica se ne može pobjeći. Električni vodovi u Japanu nisu podzemni kao u većini evropskih zemalja. Bit će da to ima veze s učestalim potresima. Nadzemne je vodove, dakako, lakše i jeftinije popravljati. A možda to ima veze i sa sastavom i konfiguracijom tla, ili nekim drugim nama misterioznim faktorima.

Potresi, tsunami, tajfuni i vulkani

Godišnje Japan pogodi oko 1,500 manjih ili većih potresa. Potresi su skoro svaki dan. Neugodan osjećaj. Kada je „jači“ potres iznad 6 ili 6,5 onda ide broadcast sms ili alarm na sve mobitele: “Potres počinje za 30 sekundi, … potres počinje za 10 sekundi, … potres počinje za 0 sekundi”. Taman da stignete pod stol, ili zagasiti plin u kuhinji, … Kad dobijemo takav alarm toliko se stresemo od straha da ne znamo da li nam je lakše sada kad znamo da će udariti potres ili bi nam bilo lakše da nas samo iznenadi. Uglavnom tih 30 sekundi se čini kao vječnost, …kao i naredni 1-2 minute dok se trese. Ukoliko potres traje više od minute, izrazite jakosti s epicentrom u moru, vrijeme je da potražite pod hitno neko visoko područje zbog opasnosti od tsunamija.  
Svake godine, posebno u rujnu i listopadu, Japan pogodi nekoliko tajfuna, a nekolicina njih je vrlo razorna. Tajfuni su tropske oluje koje se formiraju u Tihom oceanu iznad zemalja jugoistočne Azije. Često dolaze sa strane Taiwana ili Filipina, južno od japanskih otoka i slijede putanju preko otoka Okinawe i a potom i cijelog Japana. Tajfun donosi oluju i bujicu (kiša može biti i veća od 1000 mm u 24 sata, dok vjetrovi mogu dostizati brzinu od 200 km/sat ili više) što uzrokuje snažne 10-metarske valove i mogu pokrenuti klizišta. 
Japan ima preko 100 aktivnih vulkana, više nego gotovo bilo koja druga država na svijetu, koji su bili aktivni u posljednjih 10 000 godina. Od ovog broja, Japanska meteorološka agencija svakodnevno nadgleda 50 vulkana. Neki od njih eruptirali su u zadnjih par godina.

JAPANSKA MACA KOJA ŽELI DOBRODOŠLICU                                         TRŽNICA U TOKYU

Što je nepristojno, a što nedopustivo u Japanu?

Ono što se smatra u Japanu krajnje nepristojno je dirati nos u javnosti. Tako da će oni radije cijeli dan šmrcati nego uzeti maramicu i ispuhati nos, što može biti vrlo iritantno kad ste pored takve osobe.Druga stvar koja je nepristojna u Japanu je pokazivanje nečega prstom ili pokazivanjem prstom na nekoga. Ako nešto želite pokazati onda to učinite s cijelim dlanom i ispruženim prstima.

U Japanu se jede sa štapićima. Japan godišnje potroši oko 24 milijarde jednokratnih štapića za jelo. To je gotovo 200 pari štapića godišnje po osobi. Ako budete u prilici da morate jesti sa štapićima, morati znati da postoji posebna etiketa jedenja sa štapićima. Štapići se ne smiju odlagati prekriženi ili ostaviti ubodene u rižu, jer se to smatra simbolom smrti. Kada ste gotovi s jelom, jednostavno ih položite dolje na tanjur ili posebno postolje za štapiće, u smjeru tako da vrh štapića „gleda“ prema lijevo. Naravno, trebalo nam je vremena da objasnimo djeci (i da ona to usvoje), da nije poželjno koristiti štapiće kao štapove za bubnjeve, ili kao mačeve za mačevanje, niti probadati sa štapićima dijelove hrane kao ražnjiće. Iako je to puno puta spretnije, nego prinijeti neki komad mesa do usta, između dva štapića. Nadam se da ste shvatili što se smije, a što ne smije sa štapićima. 

Japanci ne gledaju s odobravanjem na bacanje hrane, a posebice riže. Odnos prema riži je sličan tradicionalnom odnosu Hrvata prema bacanju kruha. Riža ih, barem što se tiče novije povijesti, podsjeća na vremena gladi ili nestašice hrane za Drugog svjetskog rata i nakon njega. Uglavnom kada ste negdje u restoranu ili u gostima, možete biti u prilici da si stavljate sami rižu u tanjur. Onoliko koliko si staviš u tanjur - to moraš pojesti do zadnjeg zrna, u protivnom ispadaš nekulturan - što je veliki propust kod Japanaca.

Japanci smatraju da je nepristojno jesti pred ljudima koji ne jedu, ili da jedu dok hodaju ulicom. Tako da ćete ispasti pravi neotesanac ako jedete ili pijete negdje po cesti ili u javnom prijevozu, onako usput, makar i pecivo ili neki kolačić. Ma koliko zgodno bilo hodati dok jedete neku brzu hranu, Japanci će misliti da ne cijenite dovoljno hranu, kao ni ljude koji su je pripremali. Hrana se u Japanu cijeni, pa čak iako je naručujete od uličnog prodavača. Hranu treba jesti ili na licu mjesta, ili je ponijeti kući.

Kada ste u japanskom društvu u restoranu ili na nekom događaju imajte da umu da nikada ne smijete sami sebi sipati piće. Tako da ukoliko ste žedni, prvo naspite vašem društvu, pa će valjda neko od ostalih uzvanika primijetiti da je i vaša čaša prazna. U Japanu nazdravljate s:”Kanpai!”

Tetovaže su u Japanu nedopustive. U slučaju da imate tetovažu biti ćete izgnani doslovce sa bazena, ili iz onsena, odnosno sa svih mjesta gdje se možete dovesti u poziciju da se ta tetovaža vidi. To je zbog mafije (Yakuze). Tijekom Edo razdoblja (tako se davno prije zvao Tokyo) tetovaže su usvojili odmetnici i bande, poput Yakuze. Zbog boli i trajne prirode tetovaža, Yakuza ih je smatrala simbolom hrabrosti i odanosti. Ako imate tetovaže, predlažem da ih pokrijete dok ste u Japanu.

SHINKANSEN BRZI VLAK                                                                          

Kupanje prije kupanja

Nama osobno, nema apsolutno ništa čudnije od ideje za korištenje javne kupke (na japanskom se to zove onsen) za opuštanje nakon napornog dana ili to bi se kod nas moglo okarakterizirati kao neka vrsta toplica. U Japanu se to smatra savršenim načinom opuštanja, rješavanja stresa, poboljšavanja cirkulacije i metabolizma, rješavanje toksina iz tijela i poboljšanja tonusa kože.  Zbog vrlo velike količine vulkana, odnosno izvora kipućih vruće prepune mineralima, Japan je prepun tim onsenima. Onseni su strogo podijeljeni prema spolu. Kupaći kostimi unutra se ne nose, odnosno čak su zabranjeni. Dakle, nešto slično kao u saunama. Svagdje postoji znak prekriženog kupaćeg kostima.  Vrlo čudno, s obzirom na to koliko su Japanci konzervativniji po svemu drugome u odnosu na zapadni svijet. Naravno kao i u svemu ostalome u Japanu, postoji stroga procedura koja se mora slijediti prilikom korištenja te javne kupke. Ne možete samo doći, svući odjeću i ući u vruću kupku. Prije kupke obavezno je detaljno šamponiranje i tuširanje prije ulaska u kupku. Tuširanje se izvodi s vrućom vodom jer se na taj način tijelo priprema na ulazak u onsen. Temperatura vode u onsenu izrazito je vruća, iznad 42 C. Ono što je čudno u tom tuširanju prije ulaska u onsen je to što je običaj da se prilikom tuširanja sjedi na minijaturnoj stoličici, visine nekih 20-30 centimetara. Navodno se na taj način smanjuje špricanje vode prilikom tuširanja na ostale oko tebe koji se isto tuširanju!?! Tako barem Japanci tvrde. Primijetila sam da se ta klupčica na kojoj se sjedi prilikom tuširanja može kupiti u svakom dućanu s kućnim potrepštinama. Ne razumijem zašto bi netko kupio tu klupčicu za doma? Koga doma možeš slučajno pošpricati u svojoj kupaonici, ali očigledno je da oni koriste tu stoličicu za tuširanje i doma.

Gledanje filma u kinu do kraja, ali do SAMOG kraja!

Želite li otići u kino, morate samo paziti da odaberete film s japanskim titlovima. U protivnom ćete gledati holivudski novitet sinkroniziran na japanskom. E, sad, sigurno se pitate postoji li i ovdje neka posebnost na koju baš i nismo naviknuli u našem svijetu? Sigurno da postoji. Naime, može vam se dogoditi ako odete u kino, da ostanete iznenađeni činjenicom da nakon što je film završio svi Japanci i dalje sjede skroz dok se na kraju filma ne odvrte sva imena i role ljudi koji su imali bilo kakve veze s filmom. Tek kada su se odvrtila sva imena, pale se svjetla u kino dvorani. Na takav način, Japanci iskazuju poštovanje prema svim ljudima koji su radili na filmu. Možete li si zamisliti situaciju da nakon 2 sata gledanja filma djeca jedva čekaju da izađu van iz kina, jer moraju protegnuti noge ili ići na WC, a da nakon što je film završio, slijedećih 15 minuta, nekoliko stotina ljudi sjedi i dalje u potpunoj tišini,  a na platnu se prikazuju samo putujuća imena. Jedino se čuje konstantno zapitkivanje moje djece:“Mama kada ćemo ići van? Koliko još moramo sjediti?“ Prvi puta kada smo to doživjeli, okretali smo se okolo da provjerimo da nije možda cijelo kino zaspalo pa da nisu gledatelji niti svjesni da je film gotov? Ali situacija je toliko čudna da vi svakako ne želite biti prvi koji će se ustati i otići. Nije da nismo pomišljali da se ustanemo, ali znate kako je, ne želimo biti jedini koji su otišli ranije iz dvorane. 

Naježite se u kafiću sova

Da li ste primijetili kod nas da pojedini dućani ili kafići imaju ispred ulaza postavljeno mjesto gdje vlasnik psa može zavezati svog psa jer nije dozvoljen ulaz psima u dućan. U Japanu, su to okrenuli u potpuno drugom smjeru. Ljubimci su dobrodošli u dućane i kafiće, a u slučaju da nemate kućnog ljubimca oni će vam ih omogućiti nekoliko. Slobodno odaberite kojeg želite i popite svoju kavu u društvu malog dlakavog ljubimca. Najpopularniji su kafići s mačkama, zečevima, psima, ježevima i sovama i drugim pticama. Da, dobro ste pročitali s ježevima ili sa sovama. Ajde dobro, još mogu razumjeti s ježevima. Naše su se kćeri odlično zabavljale u kafiću s ježevima. Dobile su na ulazu rukavice, tako da se ne nabodu na ježa, hranu za ježa i igrale su se s njima dok sam ja u miru pila kavu. Ali, sove? Jeste li ikad probali zuriti u sovu ili doživjeti da ona zuri u vas? Zašto bi netko želio sjediti u kafiću s tim krilatim stvorenjima za koje ne znaš što misle dok tako samo zure u tebe. Mislim, jesu li sove uopće životinje koje možeš dragati? Ipak - od svih ovih neobičnih stvari koje smo primijetili, mislimo da je ovo jedna od neobičnijih. Još nismo posjetili kafić sa sovama, ali koliko nas kćeri nagovaraju da ih odvedemo, nisam sigurna da ćemo to uspjeti zaobići. Nadam se da se neće ništa grozno dogoditi u kafiću sova, na kraju krajeva Japanci vjeruju da sove donose sreću i zaštitu od patnje.

Zaštitne maske za lice

Zaštitne maske za lice su veliki hit u Japanu (i to ne samo u doba korona virusa, nego još davno prije toga). Iz razloga ponajviše zdravstvenih, higijenskih, pa i kulturoloških, Japanci se vrlo često običavaju zaštititi iza ovakvih bijelih pamučnih poveza, nalik na kirurške maske. Neupućenom turistu koji bi nogom prvi put kročio na japansko tlo, i to puno prije pojave koronavirusa, prizori maskiranih spodoba na ulicama mogli bi biti razlogom za nevjericu i blagu neugodu, ako ne i paniku. Smog? Radioaktivna prašina iz Fukušime? Razlozi nošenja maski u Japanaca: 1. Iz razloga pristojnosti nosite masku kad ste prehlađeni, kišete, šmrcate, itd., kako ne biste svoje klice prenijeli na okolinu; 2. Čak i ako niste prehlađeni, nosite masku u zatvorenim prostorima (vlaku, metrou, dućanu i sl.) kako biste se zaštitili od klica koje dolaze iz smjera prehlađenih osoba oko vas. Nije nikakvo čudo vidjeti taksiste s tim maskama na licu da se zaštite od turista i ostalih putnika; 3. Stalno imaju „neku“ sezonu alergija, čak i u jesen u 11. mjesecu, i od toga pate milijuni Japanaca.

MALI JAPANCI U VRTIĆU                                                                                

Ostale “normalnosti” u Japanu

Japanci su ludi za igrama na sreću. Ispred svakog „loto“ dućana vidjeti ćete red za uplatu. A kasino barovi s onim automatima za sreću su prepuni uvijek. I to svih životnih dobi, od mladih do starih ljudi.
Japanci su također ludi za karaokama. To im je jedna od glavnih zabava. Nema šanse da uđete u karaoke bar, a da niste ne vrijeme rezervirali termin. I to je tako  napravljeno, da kad uđete u karaoke klub, onda svako društvo ima svoju sobu za karaoke s velikim video platnom i stolom za jelo kao u restoranu.

Što se tiče spavanja – to je stvarno čudno. Japanci spavaju svagdje, na stanicama, u metrou, u restoranima… Npr. u Mc Donaldsu koji ima 3 kata, barem ukupno ljudi koliko bi stalo na jedan cijeli kat - spava (s glavom na stolu). Nije čak niti neobično da ljudi „malo odrijemaju“ na poslu na stolu. 10-15 minuta im je dovoljno i onda su k'o novi. Malo si odspavaju i idu dalje raditi.
Ujutro radnim danom u javnom prijevozu, kada ljudi idu na posao, ima se osjećaj da su svi isto obučeni. Muški - bijela košulja, crne hlače. Tu i tamo se primijeti neki čovjek koji se „odmetnuo“ pa ima tamno plave ili smeđe hlače. Baš oni koji su valjda najveći „odmetnici“, obuku svijetlo plavu košulju. Žene - uglavnom isto tako, samo umjesto hlača je suknja. Stotine tisuća ljudi prolazi pored vas svake minute i svi su isto obučeni! Ali zato kada dođe vikend onda imaju ležerniji dress code. Žene vikendom imaju običaj obući kimona i one drvene japanke s čarapama.

Znate li da u Japanu ne postoje koševi za otpad na ulicama a ujedno i da je Japan jedna od najčiščih država na svijetu?  Znate li da svaki papirić, bocu s vodom ili papirnatu maramicu koju ljudi potroše tijekom dana, nose kući (ili u apartman ili hotel) u svoj komunalni otpad. Svako kućanstvo ima uputstvo od 36 stranica kako se reciklira otpad. U stanu postoji 8 različitih kanti za smeće. Toliko o recikliranju u Japanu.
Vozi se lijevom stranom. Hoda se lijevom stranom pločnika. Po stepenicama se hoda lijevom stranom. Čita se naopačke (od kraja knjige prema početku, riječi nisu u redovima nego u stupcima, pa to znači od gore prema dolje). Zanimljivo izgleda kada im glava ide gore-dolje dok čitaju, a ne lijevo-desno.

Eto toliko za sada. Između potresa, tajfuna, vulkanskih erupcija od srca vas pozdravljamo iz prelijepog Japana! 

Napisala: Vesna Jarnjak